Franjo Bosanac (Franciscus Bossinensis) rođen je u Bosni potkraj 15.stoljeća.Da je podrijetlom iz Bosne dokazuje i njegovo prezime ili nadimak Bosanac ili Bossinensis.Pretpostavlja se da je možda bio franjevac ili dvorski glazbenik nekog bosanskog kralja, a postoji i pretpostavka da bi inicijali BMF uz njegov potpis, kojemu se ne zna točan smisao mogli čitati kao “ Bossinensinsis Magister Franciscus”.Taj naslov mogao je dobiti nakon završenog glazbenog školovanja, možda na temelju priznatog znanstvenog rada, a možda se taj naslov odnosio na njegovu službu.
Djela koja su sačuvana napisao je prvom, a možda i u drugom desetljeću 16.stoljeća.U to doba živio je u Veneciji, gdje je živio i njegov prijatelj, kojemu su djela i posvećena- Gerolamo Barbadigo, pronotar crkve sv.Marka.Jedina poznata i sačuvana Bossinensisova djela dvije su knjige kraćih stavaka za glas i lutnju i za lutnju solo.Prva knjiga objavljena je u Veneciji 1509.godine pod naslovom Tenori e contabassi intabulati col sopran i canto figurato per cantar e sonar con lauto. Libro primo, Franciscus Bossinensis Opus. Druga knjiga objavljena je 1511.godine u Fossombronu pod istim naslovom-Libro secundo.Obje knjige tiskane su kod poznatog tiskara Ottaviana Petruccia.Prva knjiga je i posljedni proizvod Petruccijeve tiskare, a danas je sačuvana u četiri primjerka u bibliotekama Pariza, Firence, Beča i Seville.Druga knjiga velika je rijetkost jer je sačuvana u samo jednom primjerku, koji se čuva u Milanu.U obje knjige u uvodnom dijelu objavljena je i kratka uputa za odgonetavanje tabulature, kojom se koristio Bossinensis, a zatim predgovor i sonet posvećen Gerolamu Barbadigu.Zbirka sadrži 126 frottola i 46 ricercara i jedna je od najranije tiskanih muzičkih djela renesanse.Veći dio zbirke sastoji se od obrađenih frottola poznatih talijanskih skladatelja, ali i anonimnih autora.Bossinensis je frottole obradio  iz Petruccijevih zbirki frottola kao popijevke za glas i lutnju. Frottole, koje su bile prvobitno četveroglasne i uglavnom vokalne obradio je tako da je najvišu dionicu ostavio netaknutu i namjenio je glasu, a od ostalih dionica  preuzeo je tenorovu i basovu i namjenio ih lutnji. Dionica alta je izostavljena. Dionica za lutnju zapisana je u tabulaturi, staronotnom pismu u kojem se tonovi zapisuju slovima i brojkama, dok je dionica za glas zapisana u kasnoj menzuralnoj notaciji. Riccercare je za lutnju skladao sam Bossinensis, a služili su kao uvod prije izvođenja frottola, međuigre ili kao završnice frottola. Zbirka Tenori e contrabasi ima veliku vrijednost u povijesti glazbe zbog toga što je Bossinensis pomoću frottola zapravo pripremao put jednoglasnom pjevanju uz instrumentalnu pratnju. Bossinensisovi su ricercari prvi poznati primjer objavljene instrumentalne glazbe skladatelja iz naših krajeva, a osim toga pripadaju i najranijim evropskim primjerima tiskane instrumentalne glazbe.
Tenori e contrabassi
Tenori e contrabassi intabulati col sopran i canto 
    figurato per cantar e sonar col lauto Libro Secundo,
                                  Fossombrone, 1511.g.
                                  U gornjem je crtovlju ispisana vokalna dionica, a u 
                                  donjemu tzv. tabulatura za lutnju.